POSETA PRIHVATILIŠTU
BOŽIĆNA PRIČA IZ PRIHVATILIŠTA, 29.12.2011
Svaki čovek zaslužuje dve stvari: priliku i utehu. Neki prokockaju sve svoje prilike, a neki se, grubim rečima, odreknu utehe. Ali šta je sa onima koji u životu nisu dobili ni jedno ni drugo?
Za malo više od nedelju dana je Božić, praznik kada se deca širom sveta raduju. Praznik kada se poklanja radi dobre volje i srca, ne radi poklona koji bi dobili zauzvrat. Praznik kada bi trebalo da prestanemo misliti na sebe i pokušamo usrećiti druge.
Učenici prvog devet Zemunske gimnazije dali su sve od sebe da ispune ove tri stavke Božića. U četvrtak, 29.12.2011. posle šestog časa, učenici su seli u autobus i naoružani dobrom voljom krenuli ka Prihvatilistu, mestu gde žive deca kojoj život nije dao ni šansu, a ni utehu.
Šta je uopšte Prihvatilište? Prihvatilište bi trebalo da bude ustanova u koju dolaze deca koja su žrtve nasilja u porodici, žrtve trgovine ljudima, osuđivani za lakše ili teže prekršaje, ali i sva deca kojoj je pomoć potrebna. U Prihvatilištu deca bi živela dok im traje sudski postupak ili najviše mesec dana dok se ne nađe hraniteljska porodica ili ne reši postojeći problem. Tako je zamišljena ova ustanova, ali surova istina je drugačija. 1998. godine Prihvatilište je prebačeno iz Zvečanske ulice na Bulevar Oslobođenja broj 219 u malu kuću koja odavno ne zadovoljava potrebe ove ustanove. Sve više dece sa problemima traži utehu ovde, a mesta je sve manje, pa dolaze u situaciju da spavaju po dvoje ili troje u jednom krevetu. I topla voda, kao i prostor, pravi problem, pa se toplom vodom tuširaju prvo dvoje dece, a ostali se moraju zadovoljiti hladnom. Zakonski rok jeste mesec dana, ali zbog manjka hraniteljskih porodica, neka deca ostaju i mnogo duže. Prihvatilište već godinama moli vlast za sredstva za novu kuću, ali izgleda da je to pitanje davno zaboravljeno.
Sa suzama u očima zbog nepravde, prvo devet slušalo je tužnu priču o šarenoj kući u kojoj žive njihovi vršnjaci. Odeljenje se složilo da niko sebe ne bi mogao da zamisli u Prihvatilištu, da niko nije spreman da se odrekne komfora doma. I ne treba, kažu ljudi zaposleni u Prihvatilištu, niko ne treba da se odriče doma, već bi svi trebalo da ga imamo. Na kraju, učenici su Prihvatilištu poklonili stvari za decu i deo sredstava ( 15 000 dinara) neophodnih da bi se kupila bolja i veća kuća.
Na putu kući, sa osmesima na licima i punih srca, učenici su razmišljali o srećnom Božiću koji su nekome poklonili. Razmišljali su o pravom duhu Božića i pomislili da su jednom i oni postali Božic Bata ili Deda Mraz. Ono čega možda nisu bili svesni je da su zapravo učinili mnogo: pomogli su da se jedna kriva sudbina, jedan nesrećan život bar malo popravi.
Na kraju su još poželeli da zamole svakoga ko ima, a ne treba mu, ko želi da baci nešto što je ispravno i funkcionalno da se seti duha Božića i pokloni nešto Prihvatilistu, jer tamo nema ničega dok neko ne donese i sve što se donese nađe neku primenu. Stare stvari, igračke ili bilo šta drugo, sve je potrebno. Kada bismo svi mi koji se smejemo na jedna sekund svakog drugog dana pomislili na one što plaču, ovaj svet bi bio zaista mnogo bolje mesto za život.
Pripremila: Tamara Radovanović I-9